Ropstvo Janković Stojana
narodna


Kadno Turci Kotar porobiše,
poaraše dvore Jankovića,
zarobiše Smiljanić-Iliju,
zarobiše Janković-Stojana.
U Ilije mlada osta ljuba
mlada ljuba od petnaest dana;
u Stojana mlađa osta ljuba,
mlađa ljuba od neđelje dana.
U Stambol i' odvedoše Turci,
pokloniše caru čestitome.
Tamo bili za devet godina
i desete za sedam mjeseci,
tamo i' je care poturčio,
kod sebe im dvore sagradio.
Al' besjedi Smiljanić Ilija;
"Oj, Stojane, da moj mili brate,
sutra jeste petak, turski svetac,
car će otić' s Turcima u šetnju,
a carica s bulama u šetnju;
već ti kradi ključe od riznica,
ja ću krasti ljuče od arova,
pak da pusta blaga nagrabimo,
da uzmemo dva dobra konjića,
da bježimo u Kotare ravne,
da gledamo roblje nerobljeno,
da ljubimo lice neljubljeno."
I tu su se braća poslušala.
Kad osvanu petak, turski svetac,
ode care s Turcima u šetnju,
a carica s bulama u šetnju;
Stojan krade ključe od riznica
a Ilija ključe od arova,
nagrabiše nebrojena blaga,
pa uzeše dva dobra konjića,
pobjegoše u Kotare ravne.
Kad su bili blizu do Kotara,
al' govori Janković Stojane:
"O, Ilija, da moj mili brate,
idi, brate, dvoru bijelome,
a ja idem mome vinogradu,
vinogradu, mome rukosadu,
da pregledam moga rukosada:
ko ga veže, ko li ga zalama,
kome li je dopalo u ruke."
Od' Ilija dvoru bijelome,
Stojan ode svome vinogradu.
Nađe majku Janković Stojane,
nađe majku u svome vinogradu;
kosu reže ostarila majka,
kosu reže pa vinograd veže,
a suzama lozicu zaliva
i spominje svog Stojana sina;
"Oj, Stojane, jabuko od zlata!
Majka te je već zaboravila,
snae Jele zaboravit neću;
snao Jelo, nenošeno zlato!"
Božio je Janković Sojane:
"Božija pomoć, sirotico stara!
Zar ti nemaš nikoga mlađega
da tebeka vinograd uradi,
već posrćeš stara i nevoljna?"
Ona njemu bolje odgovara:
"Živ mi i zdrav, delijo neznana!
Nemam, rano, nikoga mlađega,
do Stojana jedinoga sina.
Njega jednog zarobiše Turci,
a i njega i Iliju moga,
Stojanova brata stričevića.
Od Ilije mlada osta ljuba,
mlada ljuba od petnaest dana;
mog Stojana mlađa osta ljuba,
mlađa ljuba od nedelje dana.
Moja snaša adamsko koljeno,
čekala ga za devet godina
i deseta za sedam mjeseci
danas mi se mlada preudaje;
ja ne mogo od jada gledati,
već pobego sadu vinogradu."
Kad je Stojan razumio riječi,
brzo ode dvoru bijelome,
zasta tamo kićene svatove;
ljepo su ga svati dočekali:
kako s konja, taki za trpezu.
Kad se Stojan vina ponapio,
poče Stojan tijo besjediti:
"Braćo moja, kićeni svatovi,
je li testir malo popjevati?"
Govore mu kićani svatovi:
"Jeste testir, delijo neznana!
Jeste testir, a da zašto nije?"
Kliče Stojan tanko glasovito:
"Vila gnjezdo tica lastavica,
vila ga je za devet godina,
a jutros ga poče da razvija;
doleti joj siv-zelen sokole
od stolice cara čestitoga,
pa joj ne da gnjezdo da razvija."
Tom se svati ništa ne sjećaju,
dosjeti se ljuba Stojanova,
otpusti se od ručna djevera,
brzo ode na gornje čardake
pa doziva seju Stojanovu:
"Zaovice, rođena sestrice!
Eto t' brata, gospodara moga!"
Kad začula seja Stojanova,
ona strča dolje niz čardake,
triput sovru očima pregleda
dok je bracu lice ugledala;
a kad bracu lice ugledala,
ruke šire, u lice se ljube,
jedno drugo suzama umiva
od radosti i od želje žive.
Al' govore kićeni svatovi:
Gospodaru, Janković-Stojane,
a sto ćemo mi za naše blago?
Mi smo mlogo istrošili blaga
dok smo tvoju ljubu isprosili."
Besjedi im Janković Stojane:
"Stan'te, braćo, kićeni svatovi,
dok se malo sestrice nagledam!
Lasno ćemo mi za vaše blago,
lasno ćemo, ako jesmo ljudi."
Kad se Stojan sestrice nagleda,
ljepo Stojan svate darivao:
kom maramu, kom košulju tanku,
mladoženji rođenu sestricu.
I odoše kićeni svatovi.
Kad uveče o večeri bilo,
ide majka u dvor kukajući,
ona kuka kao kukavica
i spominje svog Stojana sina:
"Oj, Stojane, jabuko od zlata!
Stoju majka, već zaboravila,
snae Jele zaboravit neću:
snao Jelo, nenošeno zlato!
Ko će staru dočekati majku?
Ko će pred mene staru išetati?
Ko će staru zapitati majku:
'Jesi li se umorila, majko?"
Kad začula ljuba Stojanova,
išetala pred dvore bijele,
prima majku na gospodske ruke
i govori svojoj staroj majci:
"Ti ne kukaj, moja stara majko!
Tebe staru ogrijalo sunce:
evo tebi tvog Stojana sina!"
Kad ugleda svog Stojana sina,
mrtva majka na zemljicu pade.
Ljepo Stojan opravi majku,
kako carski valja i trebuje.

KARINSKI CIPALJ
V.D.

Ja sam karinski cipalj,
čudna riba iz plave vode,
bacili su me jednog dana
u akvarijum, bez slobode.

I posjekli su mi peraje,
kao da su galebu posjekli krila,
i plutam sad gdje mi kažu,
a bio sam plivač slobodnog stila.

Moje su more prodali drugom,
da li su imali nešto od toga,
da bistru vodu zamute tugom,
zar se ne boje Gospoda Boga.

Ali izrašće meni nove peraje,
plivaću po beskrajnom nebeskom svodu,
mali su oni da bi prodali nebo,
kao što su prodali vodu.

SABLJA
Mladen Srđan Volarević

Tamo negde u Kotarima
pred Benkovačkom crkvom,
na graničnom prelazu zaborava,
u dnu jaruge u Bukoviću,
na dnu žive vode uz Popov put,
u kamenolomu ispod Popovića,
uvrh čempresa na groblju,
sred razvalina mletačkog Perušića,
pod pragom kuće Dereta u Šopotu,
u prašini puta prema Zadru,
il' na drugom tako otkrivenom
i stoga tako nedostupnom mestu,
ima jedna sablja
oštrija od jezika šarke,
brža od olova iz puške,
tvrđa od brušenog dijamanta,
sjajnija od ogledala,
ljuća od besnog poskoka,
hitrija od oka,
teža od šake zlatnika,
a lakša od gole reči,
sablja u kojoj su sve sablje,
a ona jedna jedina u rukama
vladike Simeona Končarevića
sinula godine 1728.
i put Suncu potvrdila
od Istoka prema Zapadu.

Oronula, krilom posrnula,
tuži, plače Jankovića kula.
Vetar zviždi sa primorskih strana,
nosi inje sa rascvetalih grana
i zapisa sjaj tužna rasula.

Nema njega...U stranama tuđim
trunu ruke divnoga serdara.
Mesto njega stara majka veže
sedom kosom vinjage i vreže
i nariče da kam sinji para.

sa njom tuže gore i proplanci,
vite jele i studeno stenje.
Otkad Stojan ode u tuđinu
srpska pesma kroz goru ne minu,
--sve zaneme ko magla jesenja...

...Tu pored njega rodih se ja
sa mirisom luga pokraj starog kašuna
u mekoj slami, na majčinim grudima
na hladnom kamenu i toplim rukama

sa mrvom kruva pokraj ikone Sv. Jovana
u majčinom skutu bio sam spokojan i radostan
rastah u maloj kući sa puno djece
uz majčinu ljubav i toplinu svjeće

moji prvi koraci bješe tu pored pročelja
a sad njega bacaju drvlje i kamenja
ostade ikona na zidu pokraj prevrnutog kašuna
umjesto luga posvud je paučina i prašina

ponekad osjetim miris i toplinu svjeće
toplinu djetinjstva radosti i sreće
ni ptice ni crkvena zvona ne čuju se više
na moje pročelje sad padaju snjegovi i kiše...

Tu, pod Velebitom, snaga buja živa,
Kod Novog Kosova i Kotara Ravni,
Gdje su Krupa,Krka, Dragović--sve slavni
Manastiri srpski.Ko tri silna diva

Svaki od njih vječnost u kamenu sniva,
Al'i uvijek budni od vremena davni'
Svaki čuva blago što se ovdje skriva:
Vjeru, glas gusala, nauk pravoslavni.

Kad mjesec izroni iz Jadranskog Mora
Bljesnu im krstovi preko sviju gora
Pa sjaj njihov brže i od munje stiže

Tamo gdje se tamjan drevna Hilandara
I pjesma mramora,Studenica stara,
I bol Gračanice u nebesa diže.

Dalmacija 1
Velebitski vuk

Pozdravljam zvjezde noćne čuvare,
što u teškoj tami bdiju,
molim ih noćas da svjetle jače,
kada stignu nad Dalmaciju.

Molim buru, snažnog putnika,
što svoje lice od pogleda krije,
da pomiluje noćas more i krš,
jedine moje Dalmacije.

Lastavice kraljevske ptice molim,
da mi na spaljenoj kući gnjezdo sviju,
jer tako ću moći da je prepoznam,
kada se vratim u Dalmaciju.

Nek' sunce u jutarnjem buđenju,
zrakama svojim Velebit ogrije,
i molim ga da svrati na Zrmanju,
mjesto mene vode da popije.

Nek raziđu se oblaci tamni,
da obistini se san koji sam snio,
u krilo ti se vraćam,
jedina moja Dalmacijo.

U kršu sam tvome rođen,
tu sam prve tajne skrio,
prvi smjeh i prve suze,
u tebi su Dalmacijo.

Zato ću u duši ostat'
vječno tvoj mali klinac,
jer sam rođen i umreću,
kao pravi Dalmatinac.

Ne kuni zemljo plodove svoje,
ne bacaj kletve na ovo srce moje,
na ove oči što pola svjeta pregledaše,
a zjenice im na tvom kršu ostadoše.

Daleko su prela i jesenja žetva,
na usnama strah i neizrečena kletva,
u grudima bol neiscrpna, beskrajna,
pismo sudbine zanavjek tajna.

Krivudave rjeke nametnutih snova,
od Krajine, Bosne i Kosova,
prelaziše svakojake brane,
izgubiše smisao ulivši se u okeane.

Presusiše korita, a kiše ne padoše,
zarobljene u klancima rjeke ostadoše,
bez snage za povratak tu se umrtviše,
u tihom iščezavanju, sanjajući kiše.

Potmulo plavetnilo tuđega neba,
u noći krik izgubljenog galeba,
koji tražeći mir na tuđem moru,
zaluta u tami i izgubi zoru.

Beskrajna mora tuđega svijeta,
umorna krila od besciljnog leta,
al' tjera ga srce da pronađe most,
da spoji budućnost, sadašnjost i prošlost.

Onaj ko nebeske znakove prati,
znaće kako rijeku da vrati,
znaće gdje treba usmjeriti let,
svome gnjezdu da se vrati opet.

Padaju noćas crne kiše,
vrijeme bola i očajanja,
a znam da neću voljeti više,
kao što sam tebe volio Sanja.

Ne moraš da mi daješ do znanja,
sve je meni odavno jasno,
znam da za tebe ne postojim, Sanja,
za naše snove suviše je kasno.

Uzalud Sanja sva tvoja obećanja,
uzalud zakletve na Kaštelu,
ovo je vrijeme bez osjećanja,
vrijeme kada duša ne pripada tijelu.

Padaju noćas crne kiše,
vrijeme bola i očajanja,
a znam da neću voljeti više,
kao što sam tebe volio Sanja.

Okrećeš glavu kao da sam stranac,
samo jedan u velikom nizu,
za tebe ću ostati samo pijanac,
koji ti nije bio ni blizu.

Drijema Velebit i Zrmanja plava,
ćute kotari, Benkovac spava,
sve usnulo u Božanskom sjaju,
samo mene nema u mom zavičaju.

Mjesec stare staze obasjao,
S' Dinarom se skoro dotakao,
sav drjemovan ne misli na zoru,
zablistao u Karinskom moru.

A zvjezde su tako blizo prišle,
čini mi se sve su u Cetinu sišle,
gdje su sišle tu su i ostale,
opčinjene rjekom sve su pozaspale.

Povjetarac na trešnju miriše,
milujući goru u snu dok uzdiše,
brižno poput kakve stare majke,
miluje je rukom i šapuće bajke.

Sve zaspalo u čarobnoj noći,
samo stari jablan otvorio oči,
sam u noći kao stari čiča,
traži nekog da mu jad ispriča.

Sa granama sakrio je lice,
nema stada niti pastirice,
na proplanku ljepih djevojaka,
ni u gori kršnijeh momaka.

Sam u noći proklinje sudbinu,
zove mjesec, more i planinu,
sve uvija svoje grane bijele,
doziva Benkovac i Kotare cijele.

Al' od nikud odgovora nema,
u snu svome Dalmacija drijema,
čeka ona kao brižna mate,
da se djeca iz tuđine vrate.

U noćnoj tišini jeca duša sama,
gorim u vatri blijedih uspomena,
beskrajno je velika nostalgijska tama,
i ostajem samo broj, bez lika i imena.

Razara me prokleta tišina,
nema bure da polomi grane,
nema više Benkovca ni Knina,
nema nikog da zalječi rane.

U srcu mi pusti kamen,
i zrmanjsko hladno vrelo,
na duši mi vječni znamen,
sjećanje na rodno selo.

U zemlji lažnog sjaja,
na početku novog zivota,
a u stvari korak od kraja,
u velikoj zemlji ljudi-robota.

Dolari su zarobili duše,
čast i obraz nista ne vrijede,
vrijeme kad se principi ruše,
u zlatnoj zemlji velike bjede.

I evo usnuh grob pradjeda moga,
možda ću i njega dolarom da kupim,
Gospodaru carstva nebeskoga,
podari mi mudrost, osjećam se glupim.

Šta to može ognjište da mjenja,
od sredine knjiga se ne čita,
vratiću se kući od kamenja,
da osjetim buru s' Velebita.

Gledam te dok spavaš u osvitu zore,
sa plavom kosom rasutom ko more,
sa usnama mekim ko' najčistija svila,
božanstvena i lijepa kao vila.

I mjesec se sa suncem bori,
u želji da te miluje, neće da se pokori,
kao vojnik se suprotstavlja novome danu,
viteški umirući na megdanu.

I more zaustavlja svoje talase,
tako moćno, a pred tobom klanja se,
ponizno kleči pred tvojim božanstvom,
slaveći te cijelim svojim prostranstvom.

A ja bdijem nad tobom, i čuvam ti snove,
spreman uvijek za podvige nove,
dajem ti dušu i ovo srce svoje,
do smrti braneći veličanstvo tvoje.

Na oklopu mom mačevi se lome,
vječno odan samo carstvu tvome,
ja krećem u bitku bez imalo straha,
za ljubav tvoju do posljednjeg daha.

Rukom ti nježno milujem lice,
bezbrižno spavaj moja kraljice,
bezbjedna ti si dok je srca moga,
do smrti, zaklet sam vitez kraljevstva tvoga.

Zamiriše noćas bagrem stari,
sa granama zuti mjesec krije,
opet duša poče da krvari,
boli noćas kao nikad prije.

Da l' me budi miris maslinika,
ili' miriše trava pokošena,
cute zvona sa starih zvonika,
Dalmacijo suzom okvašena.

Koliko sam tvojih dočekao zora,
dok me je rosa umivala tvoja,
još sanjam suton Karinskoga mora,
Dalmacijo jedina, zemljo moja.

Vec se rđa za verige hvata,
odavno je prazan ambar stari,
osta avlija bez kapije, i kuća bez vrata,
Dalmacijo srce mi krvari.

Ostala si sama u plamenu,
kao suza nevina i čista,
djetinjstvo mi osta u tvome kamenu
u mojoj duši zanavjek si ista.

Prošao sam evo pola svijeta,
a i dalje srce ovo pati,
prođe evo i godina peta(?),
a ono bi nazad da se vrati.

Pradjedovski grob bio je u cvijeću,
a sada ga samo korov hvata,
vratiću se da zapalim svijeću,
Dalmacijo skuplja si od zlata.

Pokušavam pobjeći negdje daleko,
ali uzalud, sve je teže i teže,
da li postoji skrovište neko,
za one koji od osjećanja bježe?

Magla, ...strašna magla pada,
mašinerija zla trijumfalno maršira,
ostavljajući krvave ulice moga grada,
za izgubljene ratove, zlo se revanšira.

Tutnje nebom čelične ptice,
u rukama zla tehnološka otkrića,
dvoboj sa sudbinom lice u lice,
surova stvarnost nesvjesnih bića.

Satanski obredi velikih demokrata,
dok jedinca sina oplakuje mater,
ulazak zla na velika vrata,
Hitleru, ipak si bio amater.

Ustali klonovi iz laboratorija pakla,
ruše mostove, gaze narode,
u tijelima duše prozirnije od stakla,
zar je ovo put istine, pitam se Gospode?

Efektivna dejstva psihološkog rata,
mediji razorniji od bojevih glava,
nevideći zlo juriša brat na brata,
brod tone dok posada spava.

Dvorske lude zabavljaju kraljeve,
dok tužne povorke ispraćaju mrtve,
dželati opet dižu maljeve,
ruka krvnika ne bira žrtve.

Da li je sudbina pravljena otprilike,
ili Bog pravi taktičku varku?,
možda samo trazi putnike,
za neku novu Nojevu Barku.

Prkos
Velebitski vuk

Drhtav glas putuje iz tame,
drumovima duše tumaraju same,
raskrsnica sljepih ulica,
svaki put zove se isto-„izbjeglica”.

Na kraju tunela ne postoji svjetlost,
iznad provalije nedovršen most,
bjeg u ništa ne predstavlja bjeg,
a svaki put zove se isto-„zbjeg”.

Umorni koraci ne dižu prašinu,
tek poneki jecaj remeti tišinu,
drhtave noge navikle na padanje,
i svaki put zove se isto-„stradanje”.

Beskrajna pučina bez svjetionika,
luka koja čeka povratak Titanika,
nedovršen smisao oblika života,
svaki put zove se isto-„golgota”.

Bjeg od prošlosti nije budućnost,
između sna i jave prividan je most,
kad sjećanja donesu mirise juga,
svaki put zove se isto-„tuga”.

Teret vijekova zakovan za leđa,
između dobra i zla nestaje međa,
svako vrijeme uzima svoj otkos,
al' svaki put nosi nas isto-„prkos”.

Korak od pakla
Velebitski vuk

Spušta se olujna avgustovska veče,
a mač dušmanski sve srpsko sječe,
"izdaja",prokleta riječ probija tamu,
u daljini vidim Krajinu, uplakanu samu.

Mjesec pun, žut,
osvjetljava prašnjavi put,
put koji nas u beznađe vodi,
put iz kojeg samo tuga može da se rodi.

Kolona je duga,
jos duža je tuga,
a mjesec se smije kao da se ruga.

Pognute glave probijaju tamu,
kreću ka paklu, ka zemaljskom sramu,
i kao plač majke za jedincem sinom,
hiljade duša plače za Krajinom.

Svako oko ka nebu gleda,
nijedna ta duša neće da se preda,
i posljednji tračak nade za ruku spasa,
al' u prokletoj tami nema bratskog glasa.

Hiljade sudbina u jednoj koloni,
kao zlokobne ptice nebo paraju avioni,
ni glad, ni zeđ ni potreba da živim,
nigdje svjetlosti u prokletim planinama sivim.

Ognjišta nam postaše zgarišta,
a groblja krvava stratišta,
bez zrnca časti izdajnici stvoriše golgotu,
a kako precima i potomcima objasniti sramotu.

I stojim tu korak od pakla,
izobličeno lice u odsjaju razbijenog stakla,
ali znam ovdje ne smjem stati,
i dok je ovog krsta, ja te Gospode neću izdati.

S jedim za stolom i vinom se trujem,
posljednjom snagom stežem čašu,
da mi je bar da glasti čujem,
dok pjevaš onu "ljepu Vašu".

Ja sam sad miljama daleko,
i moja kuća spaljena je tamo,
sada je sa tobom drugi neko,
a ja molim Boga da sjetiš se samo.

Šetam kroz sjećanja dok mjesec me prati,
u čijem naručju se nalaziš sada,
koli te ljubi da mi je znati,
u najljepšem parku, našega grada?

A ne mogu zaboravit' taj poljubac prvi,
dok smo se u mraku od pogleda krili,
tvoj miris još mi putuje u krvi,
ali rat je odnio sve ono što smo bili.

Slušao sam tada tvog oca kako sere:,
"nemoj sa njim nije on za tebe,
svi su oni divljaci bez vjere,
nađi nekog našeg i pripazi na sebe".

Od tada sam te viđao sve rjeđe,
društvo moje poče da ti smeta,
rekla si: "jedna granica ne sm'je da se pređe,
ja i ti smo iz različitog svijeta".

I pljunuo sam tada na zastavu tvoju,
prekrstio se i podig'o tri prsta,
"izvini, ali ne prodajem vjeru svoju,
kršten sam ispod pravoslavnog krsta".

Našao sam djevojku nedugo zatim,
i evo do danas sa njom sam ostao,
a u duši i dalje za tobom patim,
jer prve snove tebi sam dao.

Pijan teturam po mokroj cesti,
tražim razliku između "Vas" i "nas",
ko zna gdje će me put odvesti...,
ma samo još jednom da ti čujem glas.

Umorno tijelo tuđinom luta,
dok duša sama pod Velebitom drijema,
da l' će se nekada sresti,
na putu sudbine, koji znakova nema?

U srcu bjesne vjetrovi sjećanja,
razapet između želje i moći,
bezglavo trčim tražeći svjetlost,
u beskrajno dugoj olujnoj noći.

Slušam buru dok kroz zidine svira,
i gledam vatru što pročelje liže,
noge klecaju, al ne sm'jem da stanem,
svakim korakom kući sam bliže.

Neke ruke me nazad vuku,
psuju me, pljuju po imenu mome,
ali ja odustati neću,
ja napred idem, ne dam da me slome.

I evo vidim kostelić stari,
raširio grane u naručje me čeka,
ljuljačka više nije tamo,
a ja samo plačem, ne znam šta bi mu reka.

Pod portunom je i dalje kamen,
tu je sjedio pokojni pradjed,
kroz glavu mi prolaze njegove rječi,
"budi mudar i čekaj svoj red"...
BUDI MUDAR I ČEKAJ SVOJ RED!!!

'99-te obične avalske zime,
i kao da je juče bilo,
na staroj klupi tvoje i moje ime,
za neko vreme ko je nas je skrilo.

Mozda je glupo sve što ću reći,
i ne znam zašto sve ovo pišem,
al' ima nesto sto ne mogu preći,
jer ja i dalje za tebe dišem.

Ne govori ništa, suvišne su rječi,
nekad i pogledom dovoljno kažeš,
iz očiju ti čitam sve što želiš reći,
molim te ćuti, nemoj da me lažeš.

Obriši suze jer još si mlada,
dani sreće tek ti predstoje,
ne brini snjeg će opet da pada,
i neko će zamjeniti poljupce moje.

A ako se nekad na Avalu vratiš,
u vjetru sjećanja naći ćeš moj lik,
i tad ćeš možda moći da shvatiš,
koliko je vrijedan "naš" spomenik.