Kamena avlija okružena zapaljenim kućama, s ulaznim drvenim vratima, «sklepanim» od starih dasaka u zaseoku Šaponje, naše je odredište. Pri kraju dvorišta, murva i ispod nje stolić s raskriženom lubenicom. Za stolom dva crnomanjasta «klapčića», kako mi Bukovčani zovemo dječake, jedan u mornarskoj majici, drugi gol do pojasa, zaokupljeni velikim kriškama lubenice, poput usne harmonike, čvrsto ih drže s objema rukama i «cintaraju li cintaraju».

Iz kuća «izvire» i ostala čeljad. Upoznajemo se, naš domaćin, sretni otac Milenko, vitalni četrdesetgodišnji bravar, žena mu Jovanka, sinovi Stevan i Uroš, stric Todor, otac Bogdan, majka Jagoda, sve Šaponje i Marunić Vukosava i Sava, koji su došli samo obići svoje zauzete kuće, nedostaje samo Milica, koja je bezbrižno spavala u prizemnici pod betonskom pločom i kojoj se na dan našeg posjeta navršilo-pet dana.

- Nemamo struje, a Hrvati iz Bosne u našoj kući imaju, privremeno smo kod mog brata, nas osmero, isto u paljevini, potužio nam se Bogdan, te nastavio:

- Najgore je što imam šećernu bolest i primam inzulinske injekcije, kako nemam struje, držim ih u frižideru kod komšije Hrvata iz Bosne, ali što se može, ne može čovjek živ u zemlju, istina Ante koji je u našoj kući, svaki dan ide u Općinu i traži drugi smještaj, ali smještaja nema.

-Pitao sam tatu, prije godinu dana, kad smo se trebali vratiti iz Despotovca u Srbiji, hoću li ja u Benkovcu biti izbjeglica, u razgovor se uključio Stevan, vidno bistro dijete, i tek kad je tata rekao da idemo našoj kući, brat i ja smo pristali

- A zašto si to pitao tatu, to, hoćeš li biti izbjeglica?-pitam Stevana

- Pa, znate, tamo u Srbiji, kad god bi trebao igrati nogomet s ostalom djecom, nisu me htjeli birati u tim, govorili su mi ti si izbjeglica-s gorčinom u glasu reče dijete

- Kako je bilo u školi u Benkovcu?

- Odlično, dobio sam pohvalnicu od Razrednog vijeća za odlično učenje i primjerno vladanje, završio sam četvrti razred-spremno odgovori Stevan

- A brat Uroš?

- On je vrlo dobar, ali dobio je diplomu, žuti pojas u karateu-kroz smijeh kaže odlikaš

- Znači Uroše zbog neke cure si počeo trenirati?-nastavljamo u šaljivom tonu

- Ma kakve cure. Lako je bratu Stevanu, on se cijelu godinu nije potukao nego pet-šest puta. Ja sam se znao dvaput dnevno tući, vrlo ozbiljno nam reče Uroš

- Je, je puno puta je kući krvav došao-kažu roditelji

- Ja nikoga ne izazivam, ali kad mi se rugaju da sam četnik, ne mogu izdržati, moram se potući. Dobivao sam ja, ali bogami su i oni. Svejedno, uspio sam proći s četiri, ali nije zbog tuče, nego nisam znao latinicu, pa dok sam je naučio, prođe godina, završio sam drugi razred, i imam žuti pojas -kaže Uroš, i otrči po diplomu

- Čula sam da od 702 učenika u osnovnoj školi u Benkovcu, samo je osam Srba, ali uprava škole nastoji pomoći, primjerice Stevanova razrednica Marina Babić, odmah zaštiti Stevana, ako ga neko dira, u karakteristici mu je za ponašanje napisala da se ponaša-ljudski, zbog toga smo joj zahvalni, kad bi tako i ostali, lakše bi bilo-kaže Jovanka

- Došli smo mi s malom djecom, evo i Milica se rodila, vodu smo čekali pola godine, struje još nema, da nije ćaćine penzije od hiljadu kuna, ni sam ne znam kako bi preživjeli, nas je osmero, treba nam samo dva kruva ispod peke, a o ostalom da ne govorimo. Doduše, krava će se uskoro oteliti, bar će biti mlijeka-tješi se Milenko

- Prije ovog nesretnog rata sam imao šezdeset ovaca, i sve što je bilo janjaca, sve smo pojeli, ništa nije išlo za prodaju, ali smo radili u polju, za sezonu, dan-noć-kaže Bogdan

- Imamo u jednom komadu 10.000m kvadratnih prvoklasne zemlje, da imamo traktor, pumpe i cijevi, jer samo malo iskopaš i ima voda, da imamo mehanizaciju, ovo je Kalifornija, ne treba nikud ići, samo da dobijemo kredite, brzo bi ih vratili, za dvije tri turističke sezone, od prodaje pomidora, paprika, lubenica, salate i ostalog, bili bi gazde-siguran je Milenko

- Je li do sada bilo kakve pomoći?-pita Glišo

- Pa, jeste. Preko ICMC- Međunarodne katoličke komisije za migracije, smo dobili stol, šest stolica, perilicu za robu, šporet kombinirani plin-struja i mali frižider-spremno izrecitira Jovanka, dodajući, mi smo im stvarno zahvalni, ali i sad smo u tuđoj kući, dok se naša ne oslobodi nemamo gdje stvari staviti

- Iako smo u hladu, pijemo kavu kojom su nas poslužili simpatični domaćini, nesnosna je vrućina. Milenko, pomalo ispričavajući se, kroz smijeh kaže da ide upaliti klima uređaje. I zaista iz prastarog stojadina vadi akumulator, razvlači produžni kabl i sve spaja s automobilskim ventilatorom, koji je stavio umjesto stakla na jednom od prozora kuće u kojoj spava beba, klima uređaj je proradio, maloj Milici je ugodnije i još se ne budi.

Od nekadašnjih 47 dima u Miranjama, Šaponja je bilo sedam, sada su svi na okupu, u jednom dvorištu. Inače njihove komšije su bili: Alavanje, Šekuljice, Marunići, Drče, Drače, Vujanići, Čotre, Knez, Vitas, Žmirić, Trbovići a u susjednom sela, Ceranjama, imaju prijatelje Pupovce, odakle je i dr. Milorad Pupovac, ali njihova je crkva ovdje u Miranjama, objašnjavaju mi domaćini

- Mama, mama, probudila se sestra, možemo se slikati-dovikuje Uroš

Na koju adresu da pošaljem slike, ili dobri ljudi kakvu pomoć?- pitamo Milenka

- Pa, pa, naša adresa je Šaponja Milenko, Miranje, zadnja pošta 23420 Benkovac-pomalo stidljivo odgovori naš domaćin, iz Jovankinih ruku uze malu Milicu, i nježno je zagrli.

Sretna porodica Šaponje, svi na okupu, osim male Milice, prvorođene Srpkinje u Benkovcu, nakon Oluje

Tekst i slike: Ilija KRNETA